Senshusei diplomanti sa instruktorima i Gozo Shioda Kanchom 1993. godine. U sredini slike sjedi Gozo Shioda Kancho, prvi s njegova desna stoji Tsutomu Chida Sensei.
Iako postoji još od 1957. godine, Senshusei kurs je još uvijek relativno nepoznat na našim prostorima. Program koji je "odgojio" generacije svjetski poznatih aikidoka, a originalno zamišljen za obuku Tokijske interventne policije, svoje korijene vuče iz starinskog, teškog treninga kojeg je njegov osnivač Gozo Shioda prošao kod Morihei Ueshibe O'Senseija 30tih godina. U razgovoru sa Senshusei diplomantima iz različitih krajeva svijeta, koji su pohađali kurs u rasponu od 20 godina od ranih 90tih na ovamo doznajemo iz prve ruke pojedinosti o ovoj vrsti Aikido škole. Povod ovom članku je odlazak našeg instruktora Hrvoje Delača u Japan na Senshusei kurs Tsutomu Chida Senseija, dugogodišnjeg uchi deshija Gozo Shiode.
Priča o Senshusei kursu može jedino početi kratkim uvodom o Gozo Shiodi.
Gozo Shioda (1915.-1994.) Gozo Shioda je bio krhko dijete čije preživljavanje se pripisuje medicinskim sposobnostima njegovog oca pedijatra, učitelja juda i kenda. Prije završetka srednje škole imao je 3. dan iz juda i otprilike u to vrijeme upoznao svog budućeg učitelja, osnivača Aikida, Morihei Ueshibu kod kojeg je ostao do 1940. godine, provevši 8 godina kao uchi deshi u dojou zvanom “Pakleni dojo” zbog reputacije o napornom i brutalnom treningu. Nakon ratnih previranja i zatišja u vježbanju borilačkih vještina, 1954. godine nagrađen je na Svejapanskoj Kobudo demonstraciji borilačkih vještina za najdojmljiviju demonstraciju. To mu je omogućilo da otvori svoj dojo sljedeće godine i osnuje Yoshinkan stil Aikida, koji naglašava primjenu u samoobrani. “Yoshinkan” (prev. Kuća kultiviranja duha) je bio naziv judo dojo-a njegovog oca. Na osnovu svojih iskustava treninga sa Ueshibom 1957. godine Shioda je razvio Senshusei kurs, intenzivni jedanaestomjesečni trening program za obuku Tokijske metropolitanske i interventne policije. 1961. godine, Ueshiba O’Sensei je promovirao Shiodu u 9. dan.
Senshusei kurs (prev. kurs za specijalne učenike) je 1991. otvoren za međunarodne polaznike.
Zbog internih nesuglasica, dugogodišnji učitelji u kursu Kyoichi Inoue, jedan od prvih učenika Gozo Shiode i Tsutomu Chida, koji je proveo 33 godine kao Shiodin uchi deshi (najduže od svih Shiodinih uchi deshija) odvojili su se od Yoshinkan škole. Chida Sensei danas također vodi Senshusei kurs u Renshinkai školi koja nastavlja njegovati Yoshinkan stil Gozo Shiode.
Senshusei diplomanti 2001.g. U sredini sjedi prvi s lijeva Inoue Kyoichi Kancho, do njega prvi s njegova desna Tsutomu Chida Sensei, Hombu dojo dojo cho.
Treća s lijeva stoji Marie-Luise Sensei, koju smo također intervjuirali.
Treća s lijeva stoji Marie-Luise Sensei, koju smo također intervjuirali.
Senshusei kurs je 11-mjesečni trening program koji traje od 1. travnja do 1. ožujka sljedeće godine. To je fizički intenzivan program koji naglašava pravilnu formu, tehniku i metodologiju podučavanja. Prethodno Aikido iskustvo nije obavezno i uobičajeno je da su pomiješani polaznici od početnika do crnih pojaseva. Učenici koji uspiju završiti kurs do kraja imaju mogućnost testirati se za crni pojas i ako prođu, polagati test za ispitivača vještine.
Kako bi diplomirali sa kursa, od polaznika se očekuje da pohađaju cijeli program, uključujući i sve posebne događaje poput demonstracija, ljetnih i zimskih intenziva i slično. Prva dva mjeseca se smatraju probni period i čest je slučaj da polaznici odustaju ili ispadnu iz kursa u tom periodu, ali događa se i kasnije. Ovisno o generaciji zna se dogoditi da svega nekoliko polaznika diplomira od ukupnog broja kandidata te godine.
Kako bi diplomirali sa kursa, od polaznika se očekuje da pohađaju cijeli program, uključujući i sve posebne događaje poput demonstracija, ljetnih i zimskih intenziva i slično. Prva dva mjeseca se smatraju probni period i čest je slučaj da polaznici odustaju ili ispadnu iz kursa u tom periodu, ali događa se i kasnije. Ovisno o generaciji zna se dogoditi da svega nekoliko polaznika diplomira od ukupnog broja kandidata te godine.
Stephan Otto i Darren Friend na Kagami Biraki demonstraciji. U prvom redu među uzvanicima promatraju Gozo Shioda Kancho i Kyoichi Inoue Sensei. “U generaciji ‘92./’93. kada sam ja bio Senshusei” - prisjeća se Stephan Otto, danas 6. dan Yoshinkan Aikido, “12-orica momaka u dobi od 20-30 godina nas je upisalo kurs. 6 ih je otpalo u prvom tjednu, jednostavno nisu mogli podnijeti fizički i mentalni pritisak. Jedan je još otpao nakon mjesec i jedan nakon tri mjeseca. Svega četvoro nas je diplomiralo. Bili smo poput braće. I dan danas smo u redovnim kontaktima.”
Razvijete vrlo snažnu vezu sa ljudima s kojima trenirate iz dana u dan cijele godine. Čak i ako ne govore svi istim jezikom, dijele iskustvo koje ih oblikuje i definira na trajan način. Na kraju, ti ljudi su jedini koji znaju kroz šta ste prošli i tako postaju posebne osobe u vašem životu.
Razvijete vrlo snažnu vezu sa ljudima s kojima trenirate iz dana u dan cijele godine. Čak i ako ne govore svi istim jezikom, dijele iskustvo koje ih oblikuje i definira na trajan način. Na kraju, ti ljudi su jedini koji znaju kroz šta ste prošli i tako postaju posebne osobe u vašem životu.
U slučaju ozljede ili bolesti kada je moguće i po ocjeni glavnog instruktora studenti moraju također biti prisutni i promatrati treninge na kojima ne mogu sudjelovati (tzv. mitorigeiko).
Briga oko ozljeda je nekada najteža stvar za vrijeme kursa. Potrebno je istraživanje i posvećenost kako bi se održalo tijelo u najboljoj mogućoj formi kako bi izdržali trening dan za danom. No ne navode grubost partnera na treningu kao uzrok ozljedama. Shvatite koliko negativnost utječe na vaše fizičke performanse. Ako niste pozitivni i samopouzdani, ozlijeda je neminovna. Neki kandidati se za kurs odluče tek u svojim tridesetima, bez ikakvog prethodnog bavljenja borilačkim vještinama.
Prije nego upišu kurs mnogi i ne znaju točno o čemu se radi. Čuju za taj fizički intenzivan kurs borilačke vještine koji te vodi od početnika do crnog pojasa u 11 mjeseci i da se trenira sa Tokijskom interventnom policijom. To im se učini cool i odu. Uglavnom su to ljudi koji su oduvijek se rekreativno ili ne bavili sportom, ali se osjećaju kao da nikada nisu ostvarili svoj potencijal. Ovo im se učini kao dobar način da testiraju svoje mogućnosti.
Tjedni raspored se sastoji od 28 sati podučavanja s mogućnosti treniranja 40 sati tjedno.
“Prije Senshusei kursa već sam 7 godina vježbao karate i 5 godina Yoshinkan Aikido, tako da sam već navikao na naporan trening. Usporedbi s tim Senshusei kurs nije ništa naročito drugačiji, osim što se se sve radi brže, jače i puno više. Atmosfera [u dojou] je bila vrlo intenzivno radna. Trening je vrlo brzog tempa. Nema popravljanja kimona, nema pričanja, nema stenjanja - bez grimasa, samo treniraj! Najviše me iznenadilo koliko tijelo može podnijeti i koliko moj um može daleko gurati moje tijelo. Takoreći nema granice.”, dodaje Stephan.
Briga oko ozljeda je nekada najteža stvar za vrijeme kursa. Potrebno je istraživanje i posvećenost kako bi se održalo tijelo u najboljoj mogućoj formi kako bi izdržali trening dan za danom. No ne navode grubost partnera na treningu kao uzrok ozljedama. Shvatite koliko negativnost utječe na vaše fizičke performanse. Ako niste pozitivni i samopouzdani, ozlijeda je neminovna. Neki kandidati se za kurs odluče tek u svojim tridesetima, bez ikakvog prethodnog bavljenja borilačkim vještinama.
Prije nego upišu kurs mnogi i ne znaju točno o čemu se radi. Čuju za taj fizički intenzivan kurs borilačke vještine koji te vodi od početnika do crnog pojasa u 11 mjeseci i da se trenira sa Tokijskom interventnom policijom. To im se učini cool i odu. Uglavnom su to ljudi koji su oduvijek se rekreativno ili ne bavili sportom, ali se osjećaju kao da nikada nisu ostvarili svoj potencijal. Ovo im se učini kao dobar način da testiraju svoje mogućnosti.
Tjedni raspored se sastoji od 28 sati podučavanja s mogućnosti treniranja 40 sati tjedno.
“Prije Senshusei kursa već sam 7 godina vježbao karate i 5 godina Yoshinkan Aikido, tako da sam već navikao na naporan trening. Usporedbi s tim Senshusei kurs nije ništa naročito drugačiji, osim što se se sve radi brže, jače i puno više. Atmosfera [u dojou] je bila vrlo intenzivno radna. Trening je vrlo brzog tempa. Nema popravljanja kimona, nema pričanja, nema stenjanja - bez grimasa, samo treniraj! Najviše me iznenadilo koliko tijelo može podnijeti i koliko moj um može daleko gurati moje tijelo. Takoreći nema granice.”, dodaje Stephan.
Marie-Luise Tomasek Sensei treća s desna u seizi išćekuje početak treninga. Marie-Luise je imala 1. dan u Tae Kwon Do iz mladenačkih dana i 2. dan u Yoshinkan Aikidu kojim se kao učenica Nagano Senseija počela baviti krajem 1990. godine. No ništa je nije moglo pripremiti na ono što ju je čekalo kada se kao 35-godišnjakinja odlučila otići na Senshusei kurs 2000. godine. “Bilo nas je 11 na kursu, ja sam bila jedina cura.” - prisjeća se Marie-Luise. “Naš kurs se smatrao ‘najstarijim’ do tada sa prosjekom godina u kasnim 20-tim. Najmlađi kandidat je već bio navršio 25, a najstariji je imao preko 40 godina. Bili smo trening partneri nekoliko mjeseci i Chida Sensei bi nas zadirkivao nadimcima ‘djedica i bakica’.” Opisala nam je atmosferu na treningu iz svoje perspektive - “Vrlo intenzivna. Kod kuće nikada ne trenirate tako intenzivno i ozbiljno, uvijek dajući najviše od sebe što možete i više. Vježbate sa puno više koncentracije. Mrzila sam bol koju sam morala ponekad istrpjeti. Najteže je bilo izdržati i nastaviti ići dalje. Osjećala sam se vrlo loše nakon nekoliko mjeseci, totalno iscrpljena fizički i duhom i zamalo da nisam uspjela.”
Dojo zrači vrlo striktnom atmosferom. Očekuje se da imate jako puno poštovanja i prema učiteljima, ali i prema samom prostoru. Polaznici su odgovorni održavati ga urednim i čistim, i da kao Senshusei budu domaćini posjetiteljima. Nikada nije bilo vremena za opuštanje, osim za vrijeme pauzi kada se spusti zavjesa i nitko ne vidi. To je na neki način sveto mjesto i prema njemu se tako i odnose. U popodnevnim satima su dječji treninzi i oni slobodno trče naokolo kao mali huligani prije i nakon treninga. To dojou daje vrlo različitu, veselu atmosferu i postaje puno opuštenije od tada pa dok ne dođe vrijeme za večernji trening redovnih članova. Od 12 Kokusai Senshuseija (civilnih studenata) zna biti samo jedna djevojka. U jednoj generaciji ukupno četvero je otpalo tokom kursa, ili jer im je bilo preteško, ili im nije odgovarala stroga disciplina, ili zbog osobnih problema koji su im otežavali da nastave.
No nije sve u fizikali.
Svaki tjedan polaznicima se zadaje zadatak napisati esej na tri stranice o nečemu za čim žale i svoju odluku kako to misle popraviti. To daje priliku svakome da duboko razmisli o stvarima koje im se na njima ne sviđaju. Ukoliko im to posluži da shvate zašto se ponašaju na određeni način, moguće se promijeniti i postati druga, bolja osoba. Senshusei često komentiraju to kao “zaista posebno” iskustvo. Ponekad stečenu praksu pisanja nastave i nakon kursa pišući na blogu ili drugdje.
“Naučila sam o dinamici grupe, kako biti dio grupe i kako vam grupa pomaže da odete iza svojih granica, dokle ne biste uspjeli sami.”, prisjeća se Marie-Luise, danas 5. dan Yoshinkan Aikido.
“Saznanje da možete postići što god poželite i da bez obzira koliko puta padnete uvijek se možete podići.” dvije su stvari koje Stephan navodi kao najvrijednije koje je naučio za vrijeme kursa. “Saznanje da možete postići sve u životu ako to zaista želite.” - slaže se Marie-Luise i nastavlja “I dan danas se punim tim osjećajem kada sam u teškoj situaciji.”
“Nakon završetka se osjećate poput heroja!”, kaže Marie-Luise. Kako i ne bi, Stephan navodi finalni test kao jedno od najistaknutijih sjećanja sa kursa. “Bio je tako intenzivan. Trajao je samo 15 minuta po paru, ali sam bio totalno iscrpljen do kraja dana.”
Polaganje za pojas i drugi komentiraju kao definitivno najupečatljivije iskustvo. “Van sebe”, “jako ponosan” riječi su kojim opisuju to iskustvo, a za najvrijednije iskustvo često se ponavljaju riječi svojih kolega iz prethodnih generacija “To što vas guraju do granice, otkrijete za što ste sve sposobni jedna je od najvrijednijih stvari koje sam dobio/la na kursu. Također, otkrio/la sam tko želim biti. I inspiracija koju sam dobio/la!”
No nije sve u fizikali.
Svaki tjedan polaznicima se zadaje zadatak napisati esej na tri stranice o nečemu za čim žale i svoju odluku kako to misle popraviti. To daje priliku svakome da duboko razmisli o stvarima koje im se na njima ne sviđaju. Ukoliko im to posluži da shvate zašto se ponašaju na određeni način, moguće se promijeniti i postati druga, bolja osoba. Senshusei često komentiraju to kao “zaista posebno” iskustvo. Ponekad stečenu praksu pisanja nastave i nakon kursa pišući na blogu ili drugdje.
“Naučila sam o dinamici grupe, kako biti dio grupe i kako vam grupa pomaže da odete iza svojih granica, dokle ne biste uspjeli sami.”, prisjeća se Marie-Luise, danas 5. dan Yoshinkan Aikido.
“Saznanje da možete postići što god poželite i da bez obzira koliko puta padnete uvijek se možete podići.” dvije su stvari koje Stephan navodi kao najvrijednije koje je naučio za vrijeme kursa. “Saznanje da možete postići sve u životu ako to zaista želite.” - slaže se Marie-Luise i nastavlja “I dan danas se punim tim osjećajem kada sam u teškoj situaciji.”
“Nakon završetka se osjećate poput heroja!”, kaže Marie-Luise. Kako i ne bi, Stephan navodi finalni test kao jedno od najistaknutijih sjećanja sa kursa. “Bio je tako intenzivan. Trajao je samo 15 minuta po paru, ali sam bio totalno iscrpljen do kraja dana.”
Polaganje za pojas i drugi komentiraju kao definitivno najupečatljivije iskustvo. “Van sebe”, “jako ponosan” riječi su kojim opisuju to iskustvo, a za najvrijednije iskustvo često se ponavljaju riječi svojih kolega iz prethodnih generacija “To što vas guraju do granice, otkrijete za što ste sve sposobni jedna je od najvrijednijih stvari koje sam dobio/la na kursu. Također, otkrio/la sam tko želim biti. I inspiracija koju sam dobio/la!”
 Na kursu se stvaraju trajna prijateljstva. Naš sugovornik Stephan Otto, u sredini. |  Učenici i instruktori kao jedna velika obitelj. Naša sugovornica Marie-Luise Tomasek stoji iza Inoue Kancho Senseija. |
Nakon kursa neki budu pozvani i odluče ostati kao sewanin ili asistent na kursu - budete uke za učitelja, prevodite i pomažete drugim senshuseima u dojou. Stephan Otto je ostao 2 godine, prvo kao asistent, a potom i kao instruktor.
“Preporučio bih kurs iako se promijenio od vremena kada sam ja išao, no svejedno je vrlo dobra stvar završiti ga.”, kaže. No, nije sve bilo med i mlijeko. “Život van dojoa je bio posao i odmor. Ne previše ovog drugog. Uvijek sam imao borbu s financijama. To što sam morao raditi uz trening kako bih preživio mi je bila najteža stvar vezana uz kurs.”
“Bila sam sretna što sam imala neke prijatelje iz Njemačke van dojoa s kojima sam ponekad provodila slobodno vrijeme. To mi je skretalo misli s Aikida na kratko i mogla sam se opustiti.”, prisjeća se Marie-Luise i dodaje “Kurs sa boot-camp doživljajem je izvanredno iskustvo. No, važno je da [kod kuće] imate dobre učitelje koji podučavaju dobar Aikido.”
Svi koji završe preporučuju kurs svakom tko može podnijeti fizikalni aspekt. No, kažu, na kraju kurs će vas promijeniti, pa vam ideja promjene mora biti prihvatljiva. Također, dodaju, morati ćete se prilagoditi načinima ponašanja koji su vrlo različiti od onoga na što ste navikli i što ponekad neće imati smisla. Dakle, morate dosta toga prihvatiti i razumjeti da ono što kažete ili mislite u dojou na koncu nije bitno. Ovo ponekad može biti teško kada shvatite, pogotovo za one među nama koji očekuju da ih se sasluša, poručuju.
Život za svih nije isti po završetku Senshusei kursa. Neki se vrate svom prijašnjem životnom ritmu, bio to posao, studiranje ili nešto treće. Primjerice Stephan ili Marie-Luise su pronašli posao u drugim područjima, ali su otvorili svoje vlastite Yoshinkan Aikido klubove; Stephan podučava u Junseikan dojou u Fürstenfeldbrucku, a Marie-Luise u Kyoushinkan dojou u Minhenu.
Neki nakon kursa odu u dojoe drugih majstora poput Ando Senseija ili drugih po još iskustva. Kod kuće neki se osjete usamljeni daleko od svojih učitelja i velike Aikido zajednice. Komentiraju da su se osjećalali prilično izgubljeno i to opisuju kao težak period. Jedna diplomantica komentira “Nisam znala što da radim, a nisam se mogla vratiti svom starom životu. Mnogo sam se promijenila kroz proteklu godinu i nedostajala mi je duhovnost Japana.” Oni koji se vrate u Tokyo pripremaju se za neki sljedeći test. Ponekad odlučuju ostati u Hombu dojou i postati sewanin. Pomažu pri učenju Senshuseija, djece i redovnih članova tri dana u tjednu i rade druge poslove ostalim danima. Cilj im se dalje usavršavati i nastaviti podučavati. Potrebno je podučavati: trenirati i podučavati, podučavati i trenirati. To je prirodan ciklus u kojem dobijate znanje i predajete ga drugima. Tako to mora biti.
“Kurs nije udoban, to je težak posao. Ali kao što vam kažu kada stignete: ‘izvući ćete onoliko koliko unesete u njega’. Nagrade koje vas čekaju su odista sjajne ako prihvatite izazov.” - zaključuju naši sugovornici.
Hrvoje Delač, instruktor našeg kluba, u proljeće 2015. godine odlazi na Senshusei kurs pod vodstvom Tsutomu Chide Senseija, koji je proveo 33 godine kao uchi deshi osnivača Yoshinkan Aikida, Gozo Shiode. Njegova iskustva iz života i treninga u Japanu možete pratiti na blogu AikidoLifeInJapan.
“Preporučio bih kurs iako se promijenio od vremena kada sam ja išao, no svejedno je vrlo dobra stvar završiti ga.”, kaže. No, nije sve bilo med i mlijeko. “Život van dojoa je bio posao i odmor. Ne previše ovog drugog. Uvijek sam imao borbu s financijama. To što sam morao raditi uz trening kako bih preživio mi je bila najteža stvar vezana uz kurs.”
“Bila sam sretna što sam imala neke prijatelje iz Njemačke van dojoa s kojima sam ponekad provodila slobodno vrijeme. To mi je skretalo misli s Aikida na kratko i mogla sam se opustiti.”, prisjeća se Marie-Luise i dodaje “Kurs sa boot-camp doživljajem je izvanredno iskustvo. No, važno je da [kod kuće] imate dobre učitelje koji podučavaju dobar Aikido.”
Svi koji završe preporučuju kurs svakom tko može podnijeti fizikalni aspekt. No, kažu, na kraju kurs će vas promijeniti, pa vam ideja promjene mora biti prihvatljiva. Također, dodaju, morati ćete se prilagoditi načinima ponašanja koji su vrlo različiti od onoga na što ste navikli i što ponekad neće imati smisla. Dakle, morate dosta toga prihvatiti i razumjeti da ono što kažete ili mislite u dojou na koncu nije bitno. Ovo ponekad može biti teško kada shvatite, pogotovo za one među nama koji očekuju da ih se sasluša, poručuju.
Život za svih nije isti po završetku Senshusei kursa. Neki se vrate svom prijašnjem životnom ritmu, bio to posao, studiranje ili nešto treće. Primjerice Stephan ili Marie-Luise su pronašli posao u drugim područjima, ali su otvorili svoje vlastite Yoshinkan Aikido klubove; Stephan podučava u Junseikan dojou u Fürstenfeldbrucku, a Marie-Luise u Kyoushinkan dojou u Minhenu.
Neki nakon kursa odu u dojoe drugih majstora poput Ando Senseija ili drugih po još iskustva. Kod kuće neki se osjete usamljeni daleko od svojih učitelja i velike Aikido zajednice. Komentiraju da su se osjećalali prilično izgubljeno i to opisuju kao težak period. Jedna diplomantica komentira “Nisam znala što da radim, a nisam se mogla vratiti svom starom životu. Mnogo sam se promijenila kroz proteklu godinu i nedostajala mi je duhovnost Japana.” Oni koji se vrate u Tokyo pripremaju se za neki sljedeći test. Ponekad odlučuju ostati u Hombu dojou i postati sewanin. Pomažu pri učenju Senshuseija, djece i redovnih članova tri dana u tjednu i rade druge poslove ostalim danima. Cilj im se dalje usavršavati i nastaviti podučavati. Potrebno je podučavati: trenirati i podučavati, podučavati i trenirati. To je prirodan ciklus u kojem dobijate znanje i predajete ga drugima. Tako to mora biti.
“Kurs nije udoban, to je težak posao. Ali kao što vam kažu kada stignete: ‘izvući ćete onoliko koliko unesete u njega’. Nagrade koje vas čekaju su odista sjajne ako prihvatite izazov.” - zaključuju naši sugovornici.
Hrvoje Delač, instruktor našeg kluba, u proljeće 2015. godine odlazi na Senshusei kurs pod vodstvom Tsutomu Chide Senseija, koji je proveo 33 godine kao uchi deshi osnivača Yoshinkan Aikida, Gozo Shiode. Njegova iskustva iz života i treninga u Japanu možete pratiti na blogu AikidoLifeInJapan.
RSS Feed
