Tadashi Abe i Kenshiro Abbe Bez dlake na jeziku i u sarkastičnom tonu Henry Ellis Sensei priča sa stanovitom sjetom i suzdržanom gorčinom o današnjem Aikidu, još uvijek svježe se prisjećajući riječi i djela svog učitelja, slavnog Kenshiro Abbe Senseija, 10-godišnjeg učenika Morihei Ueshibe iz perioda nakon II. svj. rata i vršnjaka Gozo Shiode. Abbe Sensei je bio Ueshibin učenik nekoliko godina nakon Shiode i kao što možete pročitati, trening metode iz dana “Paklenog dojoa” kada je Shioda bio uchi deshi još su bile aktualne. Zanimljivo je da Abbe Sensei predstavlja Aikikai, ne Yoshinkan. I dok se mentalitet takvog vježbanja zadržao u Yoshinkan stilu do danas, što se dogodilo van njega? Svakako (ne)popularna tema nuka na razmišljanje i sagledavanje vlastitih smjernica, da malo razdrma Ki u proljeće, dobu kad se energija budi ;-)
Piše: Henry Ellis (uz napomenu prevoditelja gdje je naznačeno)
1. Dio
Prvi utisci
Na prvi pogled na naslov siguran sam da će mnogo Aikidoka biti ljuto, pretpostaviti će da je ovo još jedan od napada na vjerodostojnost Aikida od strane ljudi koji vježbaju druge borilačke vještine.
Ovom prilikom su sasvim u krivu, bavim se Aikidom od 1957. godine. Tih ranih dana prvo sam počeo vježbati Judo 1956 u Kenshiro Abbe školi Buda, učio sam Karate kod Harada Senseija i Kendo kod Tomio O’Tani Senseija, pa s obzirom na moju povijest mislim da imam što za reći na ovu temu.
Aikido koji sam ja prvo vidio na demonstraciji Abbe Senseija 1956. godine bio je bez sumnje pozitivna borilačka vještina. Istoga trena impresionirale su me pozitivne tehnike i snaga Aikida, i u to doba moji kolege iz borilačkih vještina i ja nismo sumnjali da smo svjedočili devastirajućem novom obliku samoobrane kako ga je demonstrirao Kenshiro Abbe Sensei.
Abbe Sensei je započeo svoju karijeru u borilačkim vještinama u dobi od 5 godina i postao je legenda za života. Sa 18 godina postao je najmlađi ikad Svejapanski Judo prvak i najmlađi 5. Dan u svjetski poznatom Kodokan dojou. Kasnije je postao najstariji ikad Svejapanski Judo prvak u 33. godini života. (Abbe Sensei je jedan od samo 4 Judoke koji su ikad pobijedili Masahiko Kimuru. Abbe Sensei je tada bio niži i 15 kg lakši od Kimure. Kimura je komentirao nakon borbe da je imao osjećaj kao da se bori sa sjenkom., nap.prev.)
Kada je Abbe Sensei došao u Veliku Britaniju 1955. godine imao je 8. Dan Judo, 6. Dan Karate, 6. Dan Kendo, 6. Dan Kyudo, 6. Dan Aikido. Moramo se zapitati, da li bi ovaj Budo majstor učio Aikido ako nije vjerovao da je to borilačka vještina? Moje je mišljenje da Abbe Sensei ne bi učio Aikido kakav je danas.
Molim, slomite mi prst
Dok sam bio učenik Abbe Senseija pitao sam ga jednog dana kada smo putovali na seminar “Sensei, kako ste postali učenik O’Senseija [Ueshibe] i Aikida?”
Nasmijao se i prisjetio kroz par trenutaka i zatim ispričao ovu priču. Rekao mi je kako je jednom kao mladić i Judo šampion cijelog Japana putovao prenatrpanim vlakom preko cijele zemlje na još jedno Judo natjecanje.Nasuprot njega u kupeu sjedio je starac koji je pokušavao zapodjenuti razgovor s njim, dok je Abbe držao oči zatvorene budući je pokušavao zaspati. Starac mu se obrati “Znam tko si ti”. Na to Abbe Sensei odgovori skromnim tonom “Svi znaju tko sam ja, ja sam Kenshiro Abbe, prvak cijelog Japana”. Ljubazno je pitao starca tko je, našto on odgovori “Ja sam Morihei Ueshiba, osnivač Aikida”. Abbe Sensei ljubazno kimne glavom i predloži da se se sada pokušaju malo naspavati. Na to starac odjednom pruži svoju ruku i ponudi svoj mali prst snažnom mladiću. Abbe je gledao zapanjeno kad je starac rekao “Molim, slomi mi prst” i pomisli, “slomit ću mu vrat ako ne zaspe” budući ga je do sada već iziritirao. Istoga trena čvrsto mu je uhvatio mali prst u namjeri da ga ušutka i iskreno prizna da u svoj frustraciji bila mu je namjera da mu slomi mali prst. Na svoje iznenađenje odjednom se našao bačen na pod vagona. Dok je ležao licem dolje i u nemogućnosti da se digne, znao da mora učiti od ovog majstora. Pitao je O’Senseija može li učiti kod njega našto se O’Sensei složi i Abbe je ostao s njim 10 godina.
O’Sensei je proveo mnogo godina učeći razne borilačke vještine i vjerujem da su Daito-ryu i Ju-Jutsu imali više uticaja na razvoj Aikida od bilo čega drugog što je učio. Znamo da je išao u Mongoliju ratovati i ovo je bila odlična prilika da testira svoje vještine u stvarnoj situaciji, pa nema mjesta sumnji da je ovaj izvanredan čovjek bio istinski ratnik i moderni Samurai.
Nož za mog neprijatelja
Upravo je taj pozitivni stil Aikida Abbe Sensei donio sobom u Veliku Britaniju 1955. godine. U to vrijeme je već bio prvi japanski majstor Europi, Tadashi Abe Sensei 6. Dan koji je bio baziran u Francuskoj. On je bio malene građe čak i za Japanske standarde, ali u mojim očima bio je najtvrđi čovjek kojeg sam ikada sreo.
Bio je vrlo sličan Kazuo Chiba Senseiju kojeg sam sreo u Londonskom West Endu prošle sedmice. Kada je putovao uvijek je nosio nož uza se, ali to nije bilo za njegovu zaštitu, već bi ga predao svom šokiranom protivniku i rekao “molim, ovo je za vas”. Govorio je da goloruki protivnik nije predstavljao izazov, ali čovjek s nožem je “vrlo zanimljiv”.
(Tadashi Abe Sensei je poznat po događaju koji se pamti kao “Abe incident”. 1967. godine se vratio u Japan i otišao u posjetu Aikikai hombu dojou u Tokio. Vidjevši kako izgleda trening 20 godina nakon što je on vježbao sa Ueshiba Senseijem, privukao je pozornost prisutnih i rekao: “Ispričavam se damama koje su ovdje prisutne, ali ne vidim da se Aikido podučava ovdje, ovo je Aikido za žene!” Abe Sensei je osjećao da je Aikido izgubio svoje borilačke korjene koje mu je dao Ueshiba Sensei i postao feminiziran, te da to nije više Aikido kojeg je učio od Osnivača. Na to je bacio svoju diplomu na tatami i napustio mjesto događaja., nap.prev. iz drugog izvora)
Mislim da možemo sa sigurnosti pretpostaviti da obzirom da su su ovi učitelji bili toliko čvrsti i pozitivni da je to bio stil Aikida kakav se podučavao u Hombu dojou u Japanu tada, da je to bio Aikido O’Senseija mladog čovjeka (Ueshiba je u doba susreta sa Abbe Senseijem bio u svojim ranim 50tima, nap.prev.), a da je Aikido kakav se podučava danas Aikido O’Senseija starog čovjeka. Nesumljivo, ljudi s godinama izgube mladenački duh i postanu više filozofski nastrojeni u svojim pogledima na život.
Moj otac kojeg su nekad smatrali najjačim čovjekom u gradu, pod stare dane je pronašao svoj mir u dugim šetnjama s psom. Vjerujem da danas imamo dva Aikida, tradicionalni Aikido, koji ako je odista tradicionalan (ova riječ se uvelike zloupotrebljava) tada je to borilačka strana Aikida i mek, sanjalački i plesni oblik Aikida, koji bi jednostavno trebao biti kategoriziran kao umjetnost.
Oni koji su istinski tradicionalisti se neće uvrijediti ovim člankom, ali “plesači” će vjerojatno biti uvrijeđeni i nije me mnogo briga za njihove osjećaje budući iskreno vjerujem da se ovaj meki Aikido nema ništa više prava zvati borilačkom vještinom nego sinkronizirano plivanje ima pravo biti na Olimpijadi.
Prvi utisci
Na prvi pogled na naslov siguran sam da će mnogo Aikidoka biti ljuto, pretpostaviti će da je ovo još jedan od napada na vjerodostojnost Aikida od strane ljudi koji vježbaju druge borilačke vještine.
Ovom prilikom su sasvim u krivu, bavim se Aikidom od 1957. godine. Tih ranih dana prvo sam počeo vježbati Judo 1956 u Kenshiro Abbe školi Buda, učio sam Karate kod Harada Senseija i Kendo kod Tomio O’Tani Senseija, pa s obzirom na moju povijest mislim da imam što za reći na ovu temu.
Aikido koji sam ja prvo vidio na demonstraciji Abbe Senseija 1956. godine bio je bez sumnje pozitivna borilačka vještina. Istoga trena impresionirale su me pozitivne tehnike i snaga Aikida, i u to doba moji kolege iz borilačkih vještina i ja nismo sumnjali da smo svjedočili devastirajućem novom obliku samoobrane kako ga je demonstrirao Kenshiro Abbe Sensei.
Abbe Sensei je započeo svoju karijeru u borilačkim vještinama u dobi od 5 godina i postao je legenda za života. Sa 18 godina postao je najmlađi ikad Svejapanski Judo prvak i najmlađi 5. Dan u svjetski poznatom Kodokan dojou. Kasnije je postao najstariji ikad Svejapanski Judo prvak u 33. godini života. (Abbe Sensei je jedan od samo 4 Judoke koji su ikad pobijedili Masahiko Kimuru. Abbe Sensei je tada bio niži i 15 kg lakši od Kimure. Kimura je komentirao nakon borbe da je imao osjećaj kao da se bori sa sjenkom., nap.prev.)
Kada je Abbe Sensei došao u Veliku Britaniju 1955. godine imao je 8. Dan Judo, 6. Dan Karate, 6. Dan Kendo, 6. Dan Kyudo, 6. Dan Aikido. Moramo se zapitati, da li bi ovaj Budo majstor učio Aikido ako nije vjerovao da je to borilačka vještina? Moje je mišljenje da Abbe Sensei ne bi učio Aikido kakav je danas.
Molim, slomite mi prst
Dok sam bio učenik Abbe Senseija pitao sam ga jednog dana kada smo putovali na seminar “Sensei, kako ste postali učenik O’Senseija [Ueshibe] i Aikida?”
Nasmijao se i prisjetio kroz par trenutaka i zatim ispričao ovu priču. Rekao mi je kako je jednom kao mladić i Judo šampion cijelog Japana putovao prenatrpanim vlakom preko cijele zemlje na još jedno Judo natjecanje.Nasuprot njega u kupeu sjedio je starac koji je pokušavao zapodjenuti razgovor s njim, dok je Abbe držao oči zatvorene budući je pokušavao zaspati. Starac mu se obrati “Znam tko si ti”. Na to Abbe Sensei odgovori skromnim tonom “Svi znaju tko sam ja, ja sam Kenshiro Abbe, prvak cijelog Japana”. Ljubazno je pitao starca tko je, našto on odgovori “Ja sam Morihei Ueshiba, osnivač Aikida”. Abbe Sensei ljubazno kimne glavom i predloži da se se sada pokušaju malo naspavati. Na to starac odjednom pruži svoju ruku i ponudi svoj mali prst snažnom mladiću. Abbe je gledao zapanjeno kad je starac rekao “Molim, slomi mi prst” i pomisli, “slomit ću mu vrat ako ne zaspe” budući ga je do sada već iziritirao. Istoga trena čvrsto mu je uhvatio mali prst u namjeri da ga ušutka i iskreno prizna da u svoj frustraciji bila mu je namjera da mu slomi mali prst. Na svoje iznenađenje odjednom se našao bačen na pod vagona. Dok je ležao licem dolje i u nemogućnosti da se digne, znao da mora učiti od ovog majstora. Pitao je O’Senseija može li učiti kod njega našto se O’Sensei složi i Abbe je ostao s njim 10 godina.
O’Sensei je proveo mnogo godina učeći razne borilačke vještine i vjerujem da su Daito-ryu i Ju-Jutsu imali više uticaja na razvoj Aikida od bilo čega drugog što je učio. Znamo da je išao u Mongoliju ratovati i ovo je bila odlična prilika da testira svoje vještine u stvarnoj situaciji, pa nema mjesta sumnji da je ovaj izvanredan čovjek bio istinski ratnik i moderni Samurai.
Nož za mog neprijatelja
Upravo je taj pozitivni stil Aikida Abbe Sensei donio sobom u Veliku Britaniju 1955. godine. U to vrijeme je već bio prvi japanski majstor Europi, Tadashi Abe Sensei 6. Dan koji je bio baziran u Francuskoj. On je bio malene građe čak i za Japanske standarde, ali u mojim očima bio je najtvrđi čovjek kojeg sam ikada sreo.
Bio je vrlo sličan Kazuo Chiba Senseiju kojeg sam sreo u Londonskom West Endu prošle sedmice. Kada je putovao uvijek je nosio nož uza se, ali to nije bilo za njegovu zaštitu, već bi ga predao svom šokiranom protivniku i rekao “molim, ovo je za vas”. Govorio je da goloruki protivnik nije predstavljao izazov, ali čovjek s nožem je “vrlo zanimljiv”.
(Tadashi Abe Sensei je poznat po događaju koji se pamti kao “Abe incident”. 1967. godine se vratio u Japan i otišao u posjetu Aikikai hombu dojou u Tokio. Vidjevši kako izgleda trening 20 godina nakon što je on vježbao sa Ueshiba Senseijem, privukao je pozornost prisutnih i rekao: “Ispričavam se damama koje su ovdje prisutne, ali ne vidim da se Aikido podučava ovdje, ovo je Aikido za žene!” Abe Sensei je osjećao da je Aikido izgubio svoje borilačke korjene koje mu je dao Ueshiba Sensei i postao feminiziran, te da to nije više Aikido kojeg je učio od Osnivača. Na to je bacio svoju diplomu na tatami i napustio mjesto događaja., nap.prev. iz drugog izvora)
Mislim da možemo sa sigurnosti pretpostaviti da obzirom da su su ovi učitelji bili toliko čvrsti i pozitivni da je to bio stil Aikida kakav se podučavao u Hombu dojou u Japanu tada, da je to bio Aikido O’Senseija mladog čovjeka (Ueshiba je u doba susreta sa Abbe Senseijem bio u svojim ranim 50tima, nap.prev.), a da je Aikido kakav se podučava danas Aikido O’Senseija starog čovjeka. Nesumljivo, ljudi s godinama izgube mladenački duh i postanu više filozofski nastrojeni u svojim pogledima na život.
Moj otac kojeg su nekad smatrali najjačim čovjekom u gradu, pod stare dane je pronašao svoj mir u dugim šetnjama s psom. Vjerujem da danas imamo dva Aikida, tradicionalni Aikido, koji ako je odista tradicionalan (ova riječ se uvelike zloupotrebljava) tada je to borilačka strana Aikida i mek, sanjalački i plesni oblik Aikida, koji bi jednostavno trebao biti kategoriziran kao umjetnost.
Oni koji su istinski tradicionalisti se neće uvrijediti ovim člankom, ali “plesači” će vjerojatno biti uvrijeđeni i nije me mnogo briga za njihove osjećaje budući iskreno vjerujem da se ovaj meki Aikido nema ništa više prava zvati borilačkom vještinom nego sinkronizirano plivanje ima pravo biti na Olimpijadi.
2. dio
U prvom dijelu sam pokušao definirati tvrdi stil Aikida koji je prvi stigao na Zapad 1950tih godina. Želim naglasiti da mi ne pričinja zadovoljstvo javno kritizirati Aikido, a još mi manje pruža zadovoljstva kada vidim da se Aikido ismijava.
Težak trening
Trening i vježbanje u tim ranim danima su bili vrlo teški i fizički orijentirani, sa Karate udarcima ruku i nogu vrlo integriranim u naše zagrijavanje, nakon čega je slijedilo 200 sklekova na gornjoj strani zglobova/dlanova s prstima okrenutim unutra i vani, često kada ste bili u gornjem položaju Abbe Sensei bi uputio drugog učenika da vam sjedne na leđa. Budući smo tada bili jedina grupa od 5 Dan rangiranih učenika u Velikoj Britaniji i svi u istom dojou, to je predstavljalo Aikido vježbanje u cijeloj zemlji, a danas smo mi jedina organizacija na otoku koja još radi ove sklekove.
Čistunci će reći “ovi sklekovi su štetni za vas”, no što u stvari žele reći jest da ih ne mogu napraviti. To je sve dio izbljeđivanja tradicionalnog Aikida.
Koreografija
Aikidoke se često optužuje da vježbaju “Koreografirani Aikido” i da budem iskren moram priznati da su ove tvrdnje vrlo često opravdane. Uke (napadač) se priprema za pad puno prije nego što napravi napad i većina ih napada van ravnoteže, te time čini brojne tehnike mogućim za napraviti sa minimum napora i naravno, zbog njega Tori (onaj koji se brani) izgleda “fantastično”.
Što je stvarno tužno jest da ovi ljudi vjeruju da je to dobar Aikido.
Kenshiro Abbe Sensei bi nam uvijek govorio da DVA učenika vježbaju istovremeno, jedan je Uke, koji uči i poboljšava svoje napadačke tehnike, dok Tori uči i poboljšava svoje obrambene tehnike. Za vrijeme vježbanja sa Abbe Senseijem ako bi se Ukeova peta digla sa strunjače za vrijeme napada Abbe Sensei bi po njoj dobro zamahnuo Shinaijem (štap/sablja od bambusa) i rekao “Moj engleski je vrlo loš, ali moj Shinai govori tečno!”.
Ako uke napada u ravnoteži tada je očito da Torijeva tehnika mora biti dobra i jaka da ga baci i kako nam je Abbe Sensei rekao toliko puta “oba učenika vježbaju”.
Mark Eastman, snažan mladi nositelj Dan ranga je nedavno samnom otišao na seminar na kojem je bio jedan 6. Dan. 6. Dan ga nije htio za Ukea govoreći “ne mogu te koristiti kao Ukea, jer se ti ne usklađuješ sa mnom.” Mark nije bio inatljiv ili namjerno težak, samo je stabilno napadao s dobrom ravnotežom.
Razvodnjeni trening
Danas su se sve tradicionalne vježbe i metode treninga promijenile u jednostavne procedure zagrijavanja na mjestu i puno dubokoumne diskusije o duhovnosti. Intenzivno i teško vježbanje se danas smatra agresivnim i van harmonije sa istinskim duhom Aikida.
Abbe Sensei je rekao da intenzivan trening razvija duh. Također je tih ranih dana govorio o Ki-ju dok bi demonstrirao snagu svoje tehnike. Kada bi ga pitali da objasni značenje Ki-ja, rekao bi da ne treba brinuti o Ki-ju, jer će on biti dio našeg treninga i razvoja. Onda je rekao “tek kad dođete do prvog Dan-a biti ćete u stanju razumjeti istinski koncept Ki-ja kao daljnjeg razvoja vašeg Aikida.”
Ja još uvijek vjerujem u takvo razmišljanje i instruktori u našem dojo-u vrlo rijetko pričaju o Ki-ju, iako se podučava kao važan i sastavni dio našeg treninga i učenja.
Ki Aikido
Iako je Ki općenito prepoznat kao duh i disanje za vrijeme izvođenja tehnike, svaki učitelj i svaki učenik će dati vrlo široke i vrlo različite, ponekad bizarne interpretacije značenja ove pretjerano zlostavljane riječi.
Glavni problemi nastaju i stvaraju se od strane samih učitelja, koji često pogrešno navode svoje učenike do te mjere da oni takoreći vjeruju da je Ki neka vrsta čarolije. Navodim vodeći primjer iz rubrike “Pisma” jednog vrlo istaknutog Aikido časopisa.
Naslov: Zaštitni duh
Ja sam drvodjelac i 2. Kyu u Aikidu. Radio sam na velikoj novoj kući na popravcima. Završio sam svoj posao i krenuo prema dugačkim stepenicama kada sam primijetio vlasnikovo dvogodišnje dijete kako ide prema istim stepenicama iz suprotnog smjera. Kako se približio prvoj stepenici gledao je u mene umjesto kuda ide. Bio sam predaleko da ga uhvatim, pa sam skočio prema njemu (irimi) i izbacio svoju pruženu ruku prema njemu, moj “Ki” je proletio kroz dječakovo lice i van kroz njegovu potiljak, pao je unatrag i počeo plakati. Njegova majka je čula plač i popela se uz stepenice, a kada sam joj ispričao što se dogodilo, ona mi je zahvalila, a ja sam rekao, “Ne zahvaljuj meni, zahvali Aikidu.”
To jadno dijete bi danas moglo biti poremećeno koliko i pisac ovog pisma.
Harry Potter Ryu
Postoje mnogi ovakvi primjeri zavedenih ljudi na koje ću se pozivati u budućim člancima. Upravo je ovakva vrsta besmislica to što baca sumnju na kredibilitet Aikida. Potpuno sam svjestan da svaka borilačka vještina ima svoju verziju “Harry Pottera” među svojim praktikantima, ono što mi nije jasno je zašto ih u Aikidu ima više nego u svim drugim borilačkim vještinama zajedno.
Razlog zbog čeka sam tako kritički raspoložen i glasan oko Aikida je što svaki dan vidim takve ljude kako razvodnjavaju ovu sjajnu borilaču vještinu koju sam proveo većinu života vježbajući, podučavajuči i promovirajući tijekom zadnjih 46 godina. Čestom me pitaju, “Sensei, što mislite koja je najbolja i najgora borilačka vještina?” Uvijek dam isti odgovor: “Sve borilačke vještine su dobre, ako postoji problem s bilo kojom borilačkom vještinom to su onda ljudi koji je pogrešno predstavljaju.”
U prvom dijelu sam pokušao definirati tvrdi stil Aikida koji je prvi stigao na Zapad 1950tih godina. Želim naglasiti da mi ne pričinja zadovoljstvo javno kritizirati Aikido, a još mi manje pruža zadovoljstva kada vidim da se Aikido ismijava.
Težak trening
Trening i vježbanje u tim ranim danima su bili vrlo teški i fizički orijentirani, sa Karate udarcima ruku i nogu vrlo integriranim u naše zagrijavanje, nakon čega je slijedilo 200 sklekova na gornjoj strani zglobova/dlanova s prstima okrenutim unutra i vani, često kada ste bili u gornjem položaju Abbe Sensei bi uputio drugog učenika da vam sjedne na leđa. Budući smo tada bili jedina grupa od 5 Dan rangiranih učenika u Velikoj Britaniji i svi u istom dojou, to je predstavljalo Aikido vježbanje u cijeloj zemlji, a danas smo mi jedina organizacija na otoku koja još radi ove sklekove.
Čistunci će reći “ovi sklekovi su štetni za vas”, no što u stvari žele reći jest da ih ne mogu napraviti. To je sve dio izbljeđivanja tradicionalnog Aikida.
Koreografija
Aikidoke se često optužuje da vježbaju “Koreografirani Aikido” i da budem iskren moram priznati da su ove tvrdnje vrlo često opravdane. Uke (napadač) se priprema za pad puno prije nego što napravi napad i većina ih napada van ravnoteže, te time čini brojne tehnike mogućim za napraviti sa minimum napora i naravno, zbog njega Tori (onaj koji se brani) izgleda “fantastično”.
Što je stvarno tužno jest da ovi ljudi vjeruju da je to dobar Aikido.
Kenshiro Abbe Sensei bi nam uvijek govorio da DVA učenika vježbaju istovremeno, jedan je Uke, koji uči i poboljšava svoje napadačke tehnike, dok Tori uči i poboljšava svoje obrambene tehnike. Za vrijeme vježbanja sa Abbe Senseijem ako bi se Ukeova peta digla sa strunjače za vrijeme napada Abbe Sensei bi po njoj dobro zamahnuo Shinaijem (štap/sablja od bambusa) i rekao “Moj engleski je vrlo loš, ali moj Shinai govori tečno!”.
Ako uke napada u ravnoteži tada je očito da Torijeva tehnika mora biti dobra i jaka da ga baci i kako nam je Abbe Sensei rekao toliko puta “oba učenika vježbaju”.
Mark Eastman, snažan mladi nositelj Dan ranga je nedavno samnom otišao na seminar na kojem je bio jedan 6. Dan. 6. Dan ga nije htio za Ukea govoreći “ne mogu te koristiti kao Ukea, jer se ti ne usklađuješ sa mnom.” Mark nije bio inatljiv ili namjerno težak, samo je stabilno napadao s dobrom ravnotežom.
Razvodnjeni trening
Danas su se sve tradicionalne vježbe i metode treninga promijenile u jednostavne procedure zagrijavanja na mjestu i puno dubokoumne diskusije o duhovnosti. Intenzivno i teško vježbanje se danas smatra agresivnim i van harmonije sa istinskim duhom Aikida.
Abbe Sensei je rekao da intenzivan trening razvija duh. Također je tih ranih dana govorio o Ki-ju dok bi demonstrirao snagu svoje tehnike. Kada bi ga pitali da objasni značenje Ki-ja, rekao bi da ne treba brinuti o Ki-ju, jer će on biti dio našeg treninga i razvoja. Onda je rekao “tek kad dođete do prvog Dan-a biti ćete u stanju razumjeti istinski koncept Ki-ja kao daljnjeg razvoja vašeg Aikida.”
Ja još uvijek vjerujem u takvo razmišljanje i instruktori u našem dojo-u vrlo rijetko pričaju o Ki-ju, iako se podučava kao važan i sastavni dio našeg treninga i učenja.
Ki Aikido
Iako je Ki općenito prepoznat kao duh i disanje za vrijeme izvođenja tehnike, svaki učitelj i svaki učenik će dati vrlo široke i vrlo različite, ponekad bizarne interpretacije značenja ove pretjerano zlostavljane riječi.
Glavni problemi nastaju i stvaraju se od strane samih učitelja, koji često pogrešno navode svoje učenike do te mjere da oni takoreći vjeruju da je Ki neka vrsta čarolije. Navodim vodeći primjer iz rubrike “Pisma” jednog vrlo istaknutog Aikido časopisa.
Naslov: Zaštitni duh
Ja sam drvodjelac i 2. Kyu u Aikidu. Radio sam na velikoj novoj kući na popravcima. Završio sam svoj posao i krenuo prema dugačkim stepenicama kada sam primijetio vlasnikovo dvogodišnje dijete kako ide prema istim stepenicama iz suprotnog smjera. Kako se približio prvoj stepenici gledao je u mene umjesto kuda ide. Bio sam predaleko da ga uhvatim, pa sam skočio prema njemu (irimi) i izbacio svoju pruženu ruku prema njemu, moj “Ki” je proletio kroz dječakovo lice i van kroz njegovu potiljak, pao je unatrag i počeo plakati. Njegova majka je čula plač i popela se uz stepenice, a kada sam joj ispričao što se dogodilo, ona mi je zahvalila, a ja sam rekao, “Ne zahvaljuj meni, zahvali Aikidu.”
To jadno dijete bi danas moglo biti poremećeno koliko i pisac ovog pisma.
Harry Potter Ryu
Postoje mnogi ovakvi primjeri zavedenih ljudi na koje ću se pozivati u budućim člancima. Upravo je ovakva vrsta besmislica to što baca sumnju na kredibilitet Aikida. Potpuno sam svjestan da svaka borilačka vještina ima svoju verziju “Harry Pottera” među svojim praktikantima, ono što mi nije jasno je zašto ih u Aikidu ima više nego u svim drugim borilačkim vještinama zajedno.
Razlog zbog čeka sam tako kritički raspoložen i glasan oko Aikida je što svaki dan vidim takve ljude kako razvodnjavaju ovu sjajnu borilaču vještinu koju sam proveo većinu života vježbajući, podučavajuči i promovirajući tijekom zadnjih 46 godina. Čestom me pitaju, “Sensei, što mislite koja je najbolja i najgora borilačka vještina?” Uvijek dam isti odgovor: “Sve borilačke vještine su dobre, ako postoji problem s bilo kojom borilačkom vještinom to su onda ljudi koji je pogrešno predstavljaju.”
3. Dio
Preobraćeni
U prvom i drugom dijelu članka pričao sam o uvođenju Aikida na Zapad i uticaj koji je ima na praktikante drugih borilačkih vještina. Aikido je napredovao i razvijao se u Velikoj Britaniji posjećivanjem postojećih dojoa različitih borilačkih vještina i nudeći besplatne demonstracije i treninge u nadi da će se pokrenuti mala grupa u prijemljivijim dojoima. Kako možete pretpostaviti ovo nije bilo jednostavno budući najčešće naši napori ne bi urodili pozivom drugih dojoa.
Na kraju pozitivni stil ranog Aikida je pobijedio i ovo je vrlo važno naglasiti. U ranoj fazi razvoja Aikida na Zapadu većina novih učenika Aikida su bili ljudi iz drugih borilačkih vještina. Ne vjerujem da bi uspjeli preobratiti borce različitih stilova na Aikido da nije bio snažan i učinkovit.
Loš zadah!
Pričao sam o mnogim promjenama u Aikidu u proteklih 46 godina od njegove povijesti do treninga i koreografije i Ki Aikida i o Harry Potterima Aikido svijeta. Kao izravni rezultat ovih članaka kontaktirala me učenica Aikida u Velikoj Britaniji da mi kaže kako je prestala vježbati Aikido jer je njen učitelj rekao kako će sad podučiti prisutne “da dišu kroz prste na nogama”.
Zaplešimo
Najvažnija od svih promjena koje su se dogodile u posljednjih 46 godina su promjene u tehnici i njenoj primjeni. Rani stil Aikida je bio vrlo kompaktan i silovit. Od dana kada je uveden u Ujedinjeno Kraljevstvo Aikido se uvijek podučavao kao borilačka vještina kružnih kretnji sa Torijem u centru sve kretnje. Kad Uke (napadač) napravi svoj napad, Tori se okreće sa svojim krugom što mu omogućava da napravi tehniku u vrlo malom području kretanja od možda pola kvadratnog metra. Danas bajkoviti aikidoke trebaju nogometno igralište.
Vidio sam neke takozvane “majstore” kako vrte Ukea okolo na vrhu jednog prsta i vrte se u pirueti nekoliko puta prije nego ga bace preko cijele dužine strunjače.
Harmoniziranje
Kenshiro Abbe Sensei je uvijek podučavao da Uke pada samo ako je tehnika učinkovita. Često čujem i vidim ljude koji kažu da mogu baciti protivnika bez da ga dotaknu, nekad samo disanjem i projiciranjem “Ki-ja”. Također imao sam tu nesreću vidjeti vrlo visoko rangirane Dan-ove sa nekoliko “napadača” koji bi napadali padom preko ramena. Zabavno? Stvarno nije, budući većina njih zaista vjeruje da je Uke-projektil ozbiljan napad. Ne možete to napraviti ako je napadač u ravnoteži, nikada to nisam vidio da netko to napravi nekom od mojih učenika. Naravno, ako je napadač u ravnoteži biti ćete optuženi da se “ne harmonizirate”.
Aikido u stvarnosti
Pročitao sam različite zabilješke o prvim Amerikancima koji su vježbali Aikido u ranim 60tima. Bilo je nekih Amerikanaca koji su vježbali Aikido u Velikoj Britaniji u kasnim 1950tima u “Baraci”, Abbe Budo škola.
Amerikanci su bili članovi USAF (Američko ratno zrakoplovstvo) stacionirani u Velikoj Britaniji. Oni su uvijek pitali “Kako bi to radilo na ulici?” i mi bi često završili na parkiralištu “Barake” nakon treninga i upustili se u malo stvarnog Aikida. Nakon toga svi bi bili dobrog raspoloženja i otišli na par piva.
Nedjeljom ujutro su uvijek bili najbolji treninzi budući su vrata dojoa bila zatvorena za sve osim za Dan pojaseve. Tada bi se Dan pojasevi borili “zapravo”. Ovo je bio jedini način da zaista ocijenite svoju tehniku.
Jednom prilikom sam se borio sa Ken Williams Senseijem (Britanski nacionalni instruktor). Snažno me udario i pao sam stišćući se za prsa glasno jaučući od boli. Svi su znali da ne padam bez veze i da nikad ne plačem, pa su se svi zabrinuli i WIlliams Sensei se nagnuo nad mene i pitao “Harry, jesi li u redu?” Na to sam krenuo šakom prema njegovoj glavi i tek ga okrznuo, našto je on skočio natrag i udarcem nogom u glavu završio moje izvijanje.
Najmanji od svih Dan pojaseva bio je Eric Dollimore, bio je visok tek oko 167 cm i težak oko 58 kg. Uvijek sam mislio da me Eric izbjegava na ovim nedjeljnim jutarnjim treninzima. Kad se jednom prilikom spremao da ode sa strunjače rekao sam mu “Eric, bi li probao protiv mene?” on se samo okrenuo i rekao “Oprosti, Harry, moram biti kod svoje djevojke ne ručku”. Dok je odlazio se presvući nasmijao sam se i pomislio “To sam i očekivao”. Osjećaj zadovoljstva nije dugo trajao, jer sam čuo glas iza sebe “Ok, Harry, možemo li samo požuriti, moram stvarno ići?” Tu je stajao Eric; na trentak sam se iznenadio i pomislio, “ako želiš brzo, učinit ću ti to”. Ušao sam prema njemu s namjerom da ga sredim jednim udarcem i sljedeće što sam znao prošao sam kroz zid koji je dijelio dojo i ured i ležao zaprepašten na podu ureda kad sam začuo Ericov glas “Vidimo se u ponedjeljak, Harry, moram ići!”
To mi je bila vrlo važna lekcija, od tada nikada nikoga nisam podcijenio otkad me sićušni momak naučio pameti.
Lutrija ocjenjivanja rangova
U 1950tima i 60tima kada si vidio 5. ili 6. Dan bio bi pun strahopoštovanja. Danas vidim toliko multi-rangova i da budem iskren, u stara vremena ne bi dobili ni prvi Dan. Oni tvrde svoje rangove znajući da ako ih se ikada izazove da ih dokažu da mogu tvrditi da to nije u skladu s principima Aikida.
Još jedna omiljena stvar tih ljudi je da žongliraju sa svojim rangovima i pronađu što više jednakih rangova sebi. Za vrhunski primjer ovog zlostavljanja pročitajte članak Britanski Aikido - Kontroverza.
Mitsusuke Harada Sensei “5. Dan”
Harada Sensei je bio moj Karate učitelj 1960tih. Tada je bio i još je 5. Dan u Shotokan dojou u Tokiju. Rang mu je dodijelio osnivač modernog Karatea Gichin Funakoshi Sensei.
Podučavao je Karate USAF-u u Kodokan dojou nakon II. svjetskog rata. Funakoshi Sensei mu je dodijelio 5. Dan 1957. godine i nakon 45 godina još je 5. Dan, govoreći kako “Bilo koji rang iznad 5. Dana je sasvim besmislen”.
Ovo je upravo što mislimo Derek Eastman Sensei i ja, iako smo dvojica od samo 4 preostala iz originalne grupe koju je ostavio Kenshiro Abbe Sensei iz kasnih 1950tih, obojica smo se složili da ima previše “Harry Potter” rangova posvuda i odlučili smo da poput Harada Senseija ćemo napraviti 5. Dan najviši rang u našoj organizaciji.
Ozbiljno učenje
Uzeti ću pauzu sada kada su ovi članci gotovi i raditi malo ozbiljnog “disanja na nožne prste”.
Ovo će biti moj zadnji članak za CyberKwoon u dogledno vrijeme. Htio bih zahvaliti Fabien Seni što mi je dopustio da emitiram svoja stajališta na temu koju bi većina htjela izbjeći.
Ne znam u kojem smjeru će borilačke vještine otići kada “Old timera” više ne bude. Kako je jedan od komentatora na Cyberkwoon stranici rekao “Još uvijek možemo nešto napraviti”.
Za čitatelja koji je pitao za mog oca, on se nije bavio borilačkim vještinama, tek je snažan, tvrd čovjek koji je počeo raditi sa 13 godina 3 kilomentra ispod zemlje u rudnicima ugljena South Yorkshira.
Sensei Henry Ellis. 5. Dan Tradicionalni Aikido.
Preobraćeni
U prvom i drugom dijelu članka pričao sam o uvođenju Aikida na Zapad i uticaj koji je ima na praktikante drugih borilačkih vještina. Aikido je napredovao i razvijao se u Velikoj Britaniji posjećivanjem postojećih dojoa različitih borilačkih vještina i nudeći besplatne demonstracije i treninge u nadi da će se pokrenuti mala grupa u prijemljivijim dojoima. Kako možete pretpostaviti ovo nije bilo jednostavno budući najčešće naši napori ne bi urodili pozivom drugih dojoa.
Na kraju pozitivni stil ranog Aikida je pobijedio i ovo je vrlo važno naglasiti. U ranoj fazi razvoja Aikida na Zapadu većina novih učenika Aikida su bili ljudi iz drugih borilačkih vještina. Ne vjerujem da bi uspjeli preobratiti borce različitih stilova na Aikido da nije bio snažan i učinkovit.
Loš zadah!
Pričao sam o mnogim promjenama u Aikidu u proteklih 46 godina od njegove povijesti do treninga i koreografije i Ki Aikida i o Harry Potterima Aikido svijeta. Kao izravni rezultat ovih članaka kontaktirala me učenica Aikida u Velikoj Britaniji da mi kaže kako je prestala vježbati Aikido jer je njen učitelj rekao kako će sad podučiti prisutne “da dišu kroz prste na nogama”.
Zaplešimo
Najvažnija od svih promjena koje su se dogodile u posljednjih 46 godina su promjene u tehnici i njenoj primjeni. Rani stil Aikida je bio vrlo kompaktan i silovit. Od dana kada je uveden u Ujedinjeno Kraljevstvo Aikido se uvijek podučavao kao borilačka vještina kružnih kretnji sa Torijem u centru sve kretnje. Kad Uke (napadač) napravi svoj napad, Tori se okreće sa svojim krugom što mu omogućava da napravi tehniku u vrlo malom području kretanja od možda pola kvadratnog metra. Danas bajkoviti aikidoke trebaju nogometno igralište.
Vidio sam neke takozvane “majstore” kako vrte Ukea okolo na vrhu jednog prsta i vrte se u pirueti nekoliko puta prije nego ga bace preko cijele dužine strunjače.
Harmoniziranje
Kenshiro Abbe Sensei je uvijek podučavao da Uke pada samo ako je tehnika učinkovita. Često čujem i vidim ljude koji kažu da mogu baciti protivnika bez da ga dotaknu, nekad samo disanjem i projiciranjem “Ki-ja”. Također imao sam tu nesreću vidjeti vrlo visoko rangirane Dan-ove sa nekoliko “napadača” koji bi napadali padom preko ramena. Zabavno? Stvarno nije, budući većina njih zaista vjeruje da je Uke-projektil ozbiljan napad. Ne možete to napraviti ako je napadač u ravnoteži, nikada to nisam vidio da netko to napravi nekom od mojih učenika. Naravno, ako je napadač u ravnoteži biti ćete optuženi da se “ne harmonizirate”.
Aikido u stvarnosti
Pročitao sam različite zabilješke o prvim Amerikancima koji su vježbali Aikido u ranim 60tima. Bilo je nekih Amerikanaca koji su vježbali Aikido u Velikoj Britaniji u kasnim 1950tima u “Baraci”, Abbe Budo škola.
Amerikanci su bili članovi USAF (Američko ratno zrakoplovstvo) stacionirani u Velikoj Britaniji. Oni su uvijek pitali “Kako bi to radilo na ulici?” i mi bi često završili na parkiralištu “Barake” nakon treninga i upustili se u malo stvarnog Aikida. Nakon toga svi bi bili dobrog raspoloženja i otišli na par piva.
Nedjeljom ujutro su uvijek bili najbolji treninzi budući su vrata dojoa bila zatvorena za sve osim za Dan pojaseve. Tada bi se Dan pojasevi borili “zapravo”. Ovo je bio jedini način da zaista ocijenite svoju tehniku.
Jednom prilikom sam se borio sa Ken Williams Senseijem (Britanski nacionalni instruktor). Snažno me udario i pao sam stišćući se za prsa glasno jaučući od boli. Svi su znali da ne padam bez veze i da nikad ne plačem, pa su se svi zabrinuli i WIlliams Sensei se nagnuo nad mene i pitao “Harry, jesi li u redu?” Na to sam krenuo šakom prema njegovoj glavi i tek ga okrznuo, našto je on skočio natrag i udarcem nogom u glavu završio moje izvijanje.
Najmanji od svih Dan pojaseva bio je Eric Dollimore, bio je visok tek oko 167 cm i težak oko 58 kg. Uvijek sam mislio da me Eric izbjegava na ovim nedjeljnim jutarnjim treninzima. Kad se jednom prilikom spremao da ode sa strunjače rekao sam mu “Eric, bi li probao protiv mene?” on se samo okrenuo i rekao “Oprosti, Harry, moram biti kod svoje djevojke ne ručku”. Dok je odlazio se presvući nasmijao sam se i pomislio “To sam i očekivao”. Osjećaj zadovoljstva nije dugo trajao, jer sam čuo glas iza sebe “Ok, Harry, možemo li samo požuriti, moram stvarno ići?” Tu je stajao Eric; na trentak sam se iznenadio i pomislio, “ako želiš brzo, učinit ću ti to”. Ušao sam prema njemu s namjerom da ga sredim jednim udarcem i sljedeće što sam znao prošao sam kroz zid koji je dijelio dojo i ured i ležao zaprepašten na podu ureda kad sam začuo Ericov glas “Vidimo se u ponedjeljak, Harry, moram ići!”
To mi je bila vrlo važna lekcija, od tada nikada nikoga nisam podcijenio otkad me sićušni momak naučio pameti.
Lutrija ocjenjivanja rangova
U 1950tima i 60tima kada si vidio 5. ili 6. Dan bio bi pun strahopoštovanja. Danas vidim toliko multi-rangova i da budem iskren, u stara vremena ne bi dobili ni prvi Dan. Oni tvrde svoje rangove znajući da ako ih se ikada izazove da ih dokažu da mogu tvrditi da to nije u skladu s principima Aikida.
Još jedna omiljena stvar tih ljudi je da žongliraju sa svojim rangovima i pronađu što više jednakih rangova sebi. Za vrhunski primjer ovog zlostavljanja pročitajte članak Britanski Aikido - Kontroverza.
Mitsusuke Harada Sensei “5. Dan”
Harada Sensei je bio moj Karate učitelj 1960tih. Tada je bio i još je 5. Dan u Shotokan dojou u Tokiju. Rang mu je dodijelio osnivač modernog Karatea Gichin Funakoshi Sensei.
Podučavao je Karate USAF-u u Kodokan dojou nakon II. svjetskog rata. Funakoshi Sensei mu je dodijelio 5. Dan 1957. godine i nakon 45 godina još je 5. Dan, govoreći kako “Bilo koji rang iznad 5. Dana je sasvim besmislen”.
Ovo je upravo što mislimo Derek Eastman Sensei i ja, iako smo dvojica od samo 4 preostala iz originalne grupe koju je ostavio Kenshiro Abbe Sensei iz kasnih 1950tih, obojica smo se složili da ima previše “Harry Potter” rangova posvuda i odlučili smo da poput Harada Senseija ćemo napraviti 5. Dan najviši rang u našoj organizaciji.
Ozbiljno učenje
Uzeti ću pauzu sada kada su ovi članci gotovi i raditi malo ozbiljnog “disanja na nožne prste”.
Ovo će biti moj zadnji članak za CyberKwoon u dogledno vrijeme. Htio bih zahvaliti Fabien Seni što mi je dopustio da emitiram svoja stajališta na temu koju bi većina htjela izbjeći.
Ne znam u kojem smjeru će borilačke vještine otići kada “Old timera” više ne bude. Kako je jedan od komentatora na Cyberkwoon stranici rekao “Još uvijek možemo nešto napraviti”.
Za čitatelja koji je pitao za mog oca, on se nije bavio borilačkim vještinama, tek je snažan, tvrd čovjek koji je počeo raditi sa 13 godina 3 kilomentra ispod zemlje u rudnicima ugljena South Yorkshira.
Sensei Henry Ellis. 5. Dan Tradicionalni Aikido.
RSS Feed
